Neki novi klinci

Volim i trebam kompjuter. Volim jer je protal do svijeta od najlblizeg mi prijatelja do najudaljenijeg mjesta u univarzumu. Trebam jer mi je to posao, na njemu radim i pomocu njega zaradjujem novac-djelom.

Odlucio sam se da kupim DOBAR kompjuter, a to znaci i skup kompjuter. Ok, cijena jeste problem, ali nju opravdava gore navedeno. Odlucio sam se za firmu ComTrade iz Sarajeva u kojoj sam pronasao odlican kompjuter ASUS G73JH-cijena vrtoglavih 4 200 KM(2100€). Dva mjeseca sam koristio ovaj spoj ludila i najnovihjih tehnologija i kada sam mislio da mu se nista ne moze dogoditi...MRAK...kompjuter se pokvario nakon dva i pol mjeseca koristenja. Odnesem ga u servis, kazem da zelim povrat novca ili novi kompjuter-odgovor je NE MOZE. Moramo mi prvo reci da se on ne moze popraviti, onda vec mozete traziti povrat novca. Nakon toga, nazovem ComTrade, a tu mi se javi jedan vrlo drzak gospodin za kojeg se ispostavilo da je direktor. Ne mozemo vam pomoci, komentar je koji sam cuo sa druge strane linije. Objasnim da sam skupo platio nesta sto se za dva mjeseca pokvarilo i da zelim novo. Pitam ih da mi objasne sta ce se sa tim laptopom desiti nakon godinu dana koristenja kada se pokvario nakon samo dva i pol. Pitam sta mogu da uradim da mi daju novi, bolji, onaj koji radi, a oni mi odgovore NISTA. Danas je proslo 25 dana od kada je moj laptop na servisu, oni ne znaju kada ce biti popravljen. Ne znam ni ja. Ne zna ni laptop.

Nije vise vazno sta kupujes, puno je vaznije GDJE kupujes. Ja vise nikada nista necu kupiti u ComTrade-u, niti bih to ikome preporucio.

Sva su svjetla se popalila, grad je zasijao onim svojim novim dobrim sjajem. Ulice Sarajeva, zakrcene autima i buka od koje ne mozes pobjeci, nezaobilazni su detalj svakog coska, svake mahale. Tu i tamo se cuje graja, turisti izbezumljeni tumaraju uskim ulicama ocarani razlicitostima kako u arhitekturi zgrada, tako i u mastovitosti nasih ljudi kada je u pitanju neplanska gradnja gdje svaka kuca je prica za sebe. A prica je mnogo, one su sarene, neujednacene...dok setas...uzivas u melodiji kindjura koji ti odjekuje i dugo nakon sto se udaljis.

Planine oko Sarajeva, kao da su se nagnule iznad grada, da zavire u svaku kucu, svaki stan svaku dusu. Nase planine takodjer imaju dusu, onu nepokolebanu, cvrstu i otvorenu za svakoga, ali opet, sto si im blize, to ih posmatras sa vise strahopostovanja. One su tu bile i ostale. Uspavani svjedoci razlicitih istorija ovoga grada. Najtuznija medju njima je planina Trebevic. Nekada smo zicarom putovali u rajske doline, tu smo prvi put skijali, prvi put ubrali sumsku jagodu, neki su se prvi put sankali, oni treci su planinarili, istrazivali, osvajali, ukratko...uzivali u velicanstvenome daru nama...gradjanima Sarajeva...ali i svim drugim dragim ljudima.

I sada se ljudi penju na Trebevic, mnogo ih je manje...covjek je tome krivac. Covjek je u planinu ugradio zlo...zlo koje vreba one najbolje...one malene, one koji istrazuju...one koji planinare...one koji bi da zive, tj. one koji ne znaju sta su MINE.

Zatim je tu Bjelasnica, takodjer kao Trebevic olimpijska planina. Sjecam se 84 godine. Sjecam se snjega, hiljada sretnih ljudi koji su se u grupama penjali na ove planine, da posvjedoce nevjerovatnim sposobnostima predstavnika svijeta, koji su doletili u nas grad...da osvajaju, istrazuju...da zive...sjecam se Olimpijade. Ljudi su tada bili drugaciji, opusteniji, sretniji...a u Sarajevu..dakako...ponosniji. Tu se upetljala ljubav, gostoprimstvo, ponos i izazov. Na sve smo spretno odgovorili. Znali smo da pisemo istoriju i stvaramo buducnost...sto je savrsen i jedinstven dozivljaj.

Pozdravili smo olimpijadu...sjecam se koliko smo mahali na njenom odlasku, a opet, kao da je ostala tu, zajedno sa grajom, zajedno sa ljudima...u nama samima. Kao da joj jos uvijek masemo....

Dosao je rat, uzeo kist i obojio sve lijepo u crno, sve bijelo u sivo, sve zuto u smedje...nastao je mrak. U tom mraku nazirale su se siluete napoacenih i iznenadjenih ljudi. Malene skucene prostorije, u kojima se osjetio miris vlage, sve su manje licili na podrume, a sve vise na stanove iz kojih smo otisli...da bi prezivjeli..opstali.

Ugasili smo svijece, upalili svijetla, podrume pretvorili u podrume, a stanove u stanove. Slijedilo je 15 godina stvaranja jedne nove buducnosti za moj grad. Nije to bio vise onaj stari. Jednostavno, neke boje nismo mogli oprati, tako da se i dalje prostiru po gradu. To su one ratne boje...one koje su strari sjaj umanjile, stvorile osnove da drugi takodjer primjete da to nije onaj stari grad. Mislim da su ljudi ti koji nose te boje, jer, zgrade smo obnovili, muzeje povratili, nove trendove pratili, ali opet kao da nista nismo uradili...a tvrdimo da jesmo.

Sarajevo je moj grad, tvoj grad, ali takodjer to je grad koji pripada onima koji ce tu doci kasnije. Onih koje cemo mi ostaviti iza sebe. Onih koji zasluzuju one boje koje su ovdje preovladavale 84 godine, boje ljubavi, srece, gostoprimstva, covjecnosti. Obojimo svoj svijet, svoj grad, svoju dusu bojama za koje znamo da nisu mracne, tuzne i pakosne. Volimo svoj grad!

I sada...kao da sjedim u podrumu, samo ovo je podrum u mojoj glavi. I dalje vidim siluete i njihove sjene kako plesu na zidu. I dalje ispred mene gori svijeca, no i njoj je dosta, mislim da se gasi....mislim...da je na izmaku snage. PODUZMIMO NESTA, BILO STA!

Najvise vole ovaj dio korita, nije duboko, tu se mogu suncati, izlezavati, igrati se...nekako...taj dio Miljacke dozivljavaju kao svoj...hmm...sto u biti i jeste...na neki nacin. Njih 6 vec godinama zive u istom dijelu Sarajevske rijeke Miljacke. Oduvjek su voljele korito pored Vilsonovog setalista, jer ih stabla i grmlje podsjecaju na bolja vremena. Vremena o kojima su im pricali njihovi roditelji...naravno...druge patke.  Nekada je to bila cista rijeka, poneki komadic tkanine bi mozda prosao od vijecnice do Ilidje...to je bila jedina prljavstina koju su u rijeku bacali ljudi.

Sada je rijeka drugacija, patke to znaju...jer sada smrdi, a prije je mirisala na prirodu, prije je bila providna, prije je bila bogatija zivotom. Danas se tu nadje pokoja riba koja je uspjela da prezivi detardjente, mokracu, govna, plastike, paprire i ostali otpad koji ovi "novi gradjani" bacaju u Miljacku. Boga vam, zna li neka od vas patki, sta bi sa onim finim ljudima koji su ovdje prije zivjeli. Kao da su nestali?!?

Mi se patke pitamo, kako vam se ne gadi da vasa rijeka bude tako smrdljiva i prljava. Hajde sto ste zaboravili da mi tu zivimo, da se tu hranimo, nego sto vas nije briga sto ona protjece kroz vas grad. Jedna jedina sto se proteze duz citavoga grada, za nas patke prelijepa i dosljedna, ali rtakodjer anjena, prepustena, napustena od onih koje je stoljecima hranila, na kojoj su generacije prale ves, kupale se i ucile da plivaju. Sjetite se rata...onog posljednjeg...ko vas je hladio, ko vas je spasavao zedji, ko vam je bio jedino more.

Danas ona place, a placu i patke, no koga briga...vazno je da tece i da nosi sve ono sta ste vi ljudi odbacili. Sada je to dio nje...dio nase kuce...mjesta na kojem mi odgajamo svoje mlade.

Gledam je kako plovi sa jedne strane Miljacke na drugu, plovi mirna, kao da se pravi da je sve uredu. Pored maloga slapa, gdje su se nekada brckale, sada skakucu prazne flashe i pokoja zalutala lopta. Skakucu kao da zele da izadju, ali im sruja neda. A nedamo ni mi, ljudi, koji bi mogli provratiti stari i zaboravljeni sjaj nase najdraze rijeke.

Sada je umocila glavu u vodu, trazi nesta da jede, ali voda je toliko mutna da tesko ista moze da nadje. Iz rijeke viri bacena auto guma, patka joj prilazi, penje se na nju, zatvara oci i pocinje da sanja. Sanja kako je Miljacka cista, kako svake sedmice ljudi, mladi i stari, urone noge u cistu, prozirnu i svjezu..Miljacku. Sanja druge patke, kako jedu, kako se igraju, kako uzivaju u cistoj rijeci. Cuje se graja...djeca skakucu i igraju se sa loptmama, mame ih dozivaju. Odjednom cuje prodoran zvuk...biiiiiiiiip..otvara oci, vidi auta na semaforu, vidi onu istu sivu rijeku, osjeti isti smrad koji je ljeti najintenzivniji...osjeti ovo SADA, koje je tuzno,pusteno i vrlo sebicno.

Mi nismo patke...mi smo TUZNE patke!

Hoces posao? Pare!
Hoces zdravlje? Pare!
Hoces projekat? Pare!
Neces kaznu za prekomjernu brzinu? Pare!
Hoces da polozis ispit? Pare!
Hoces da upises srednju skolu? Pare!
Hoces na fakultet? Pare!
Neces da cekas 10 mjeseci na pregled? Pare!
Hoces gradjevinsku dozvolu? Pare!
Hoces normalan zivot? Tesko, jer je za to neko vec dao pare.

Ma koliko to hteli priznati ili ne, oko nas se sve pocinje i zavrsava kovertom. Koverta je postala sinonim za "završavanje" stvari, pošast modernog BH covjeka koji je ovaj sistem rado prihvatio. Rijetko se ko usudi reci ne, jer su gotovo svi na neki nacin ukljuceni. Nazalost, danas je situacija takva da je pitanje ko ce prije dati pare, nije pitanje da li ce ih neko uopste dati.

Pogledajte izbore, svi znamo da cak i mladi ogranci stranaka daju pare za glasove. 50 KM po glasu, a ako ih skupis 10, dobijes 800 KM. Svi znaju, svi sute, svi mute!

Pogledaj vecinu direktora domova zdravlja, da bi se zaposlio, znas da je cifra između 10 i 15 hiljada maraka standardna cijena. Onda dobijes ugovor na 6 mjeseci, kada istekne tih 6 mjeseci, cekas na novi ugovor. Dobro je da uletis jos malo love, onda ti opet produze ugovor na jos 6 mjeseci. Eh sada si na pola puta. Ako si zensko, mozes koristiti svoju seksualnost, a ako si musko...samo lova. Ako dobijes jos jedan ugovor, onda je poslije ova dva od po 6 mjeseci trenutak kada ces dobiti ugovor na neodredjeno...dakle...dobio si stalni posao. Ali, obzirom na put koji si prosao ili prosla do toga da dobijes posao, uticat ce na tebe da se slozis da svi moraju proci isto sto i ti i od tog momenta i ti si KORUPCIJA.

Hoces da dobijes milionski projekat...zna se ko odlucuje, zato odes do ministarstava i koverte koje si pripremio i koje moraju da sadrzavaju velike cifre...podjelis donosiocima odluka. Moras im obecati da ce raditi kao konsultanti na tom projektu, naravno ukoliko ti ga daju. Sada pocinje igra...sada i one druge strane koje zele taj isti projekat isto nude ministrima i drugim donosiocima odluka. Pocinje igra ko ce ponuditi vise.

Zato ti pozoves ministra i kazes mu...evo dodjite na nas sastanak...recite nesto o nama i dobit ce te 20 000 KM. Ministri ce pristati...no te pare se nece prijaviti niti oporezivati...to su oprane pare...tako da ces ga dobro pogurati. Kada ministar vidi da si mu za sastanak dao 20 000 KM, odmah ce se pitati sta bi mu ti dao za citav projekat. Tako pocinje prica dobijanja projekata u BiH.

Ili, za potrebe firme...drzavne...zelis da kupis auta imas super soluciju, Odes do nekog jakog predstavnika neke auto kompanije, objasnis mu da zelis da ponovis vozni park drzavne firme...dogovorite ponudu...nastimate ponude..tako da onaj sa kojim ti "dogovaras" da najnizu ponudu, a u biti tu se mnogo toga dogovorili, a ti si dobio auto jer si nastimao konkurs. Tako se radi i ako kupujes kompjutere i ako kupujes servere i ako kupujes medicinsku opremu i ako....i ako....i ako.

Obzirom da je ova tema prica bez kraja...pustit cu te da te masta dovede do svih elemenata korupcije sa kojima se suocavas i sam ili sama zakljucis, sta mozes uraditi da to sprijecis...ili da jednostavno pustis...da ne izgubis posao.

Malo su se gledali...smjeskali...ne pazeci pri tome da ostanu diskretni i dosljedni svojih postulata. Ohrabrila ga je osmjehom, stoga je prisao, pitao da se pridruzi...ona mu je potvrdno klimnula. Smijali su se, on je zabavan, zgodan i pametan...zna sta hoce. Njoj to godi, voli odlucne muskarce...to je dirigovalo melodiju koju su pjevusili citavu vecer, sve dok...nisu otisli kod njega. Tada je pocela jedna nova pjesma...oboje su pjevali...i ona je otisla...i nikada se vise nisu vidjeli.

Slusam ovakve price svakodnevno...sve je postalo i ostalo SEX. Naravno,  mladjima se to presuti, vadimo se na rode, no roda nema... i oni brzo saznaju, ispitaju i cesto se upuste u istrazivanje nepoznatog. No u kategoriji nepoznatog pored uzitka, ljudi cesto upoznaju i spolno prenosive infekcije ili nezeljenu trudnocu.


OVDJE IMA MNOGO SPOLNO PRENOSIVIH INFEKCIJA!!!

Zar stvarno mislis da ce neko od tvoje raje, ukoliko otkrije da ima neki infekciju...da ce to javno...raji priznati. O tome svi sute, svi se toga stide...niko nece reci: "hej raja, dobio sam sifilis", tako da u tim okolnostima ne vidimo mnogo rizika oko sebe, pa to u mnogome definise nase ponasanje. A oko nas ima svega...HPV ( http://hr.wikipedia.org/wiki/Humani_papiloma_virus ) ima ga nekako najvise u Sarajevu. Problem je sto se ova infekcija u mnogim slucajevima ne primjecuje...a raja konta da se na osobi vidi kada imaju neku od infekcija sto nije tacno. INFEKCIJE NEMAJU NIKAKVE VEZE SA FIZICKIM IZGLEDOM. Osoba moze imati Hepatitis B, Hepatitis C, HIV, HPV i gonoreju...a da izleda podjednako zdravo kao i svi ostali.

KORISTITE ZASTITU

Mnogo je slucajeva kod mojih prijatelja, da su nakon seksualnog odnosa shvatili da su pogrijesili sto nisu koristili neku vrstu zastite. Kod jednog se pojavio cir na penisu(sifilis) kod drugog pak bradavice koje su se vremenom pocele siriti dok kod treceg se nista nije pojavili, ali je otkrio da ima HIV. Ovo nisu fantazije niti suplja prica, ovo je stvarnost koju ne zelite direktno upoznati. Mnogo je lijepse, ali i lakse o tome samo slusati ili citati.

Sjecam se kako smo taj dan na jednom od sportskih terena u naselju Breka, gdje sam zivio sa roditeljima, igrali fudbala. Djeca, uzrasta 9-11 godina, uzivali smo u lijepom drugo-majskom danu, uzivali svim srcem u svome djetinjstvu. Culi smo da odrasli nesta saputaju, kao da su uplaseni, a oni najstariji su govorili...ma nece nas...ovdje je JNA. Odbranit ce nas nasa JNA: Mi djeca nismo znali o cemu se radi, no nije bilo to ni toliko bitno...mi smo igrali lopte, a ko ce pobjediti u fudbalu, za nas je bila najvaznija tema i najvaznije pitanje.

Jao raja...vidite avion! Okrenuli smo se u pravcu Trebevica i vidjeli smo avion koji leti nekoliko desetina metara iznad cenra grada. Tada se cula prva eksplozija, svi nasi osmjesi su nestali, lopta je odletila u nekom drugom pravcu...svi smo gledali u jednu tacku. Eksplozija je nastala probijanjem zvucnog zida tik iznad krovova zgrada...a mi smo ostali ukopani u mjestu. Neki je stariji covjek naglas rekao: "to je JNA dosla da nas spasi nesrece"-te su mi rjeci odzvanjale u glavi naredne 4 godine.

http://www.youtube.com/watch?v=cGg2lFfebOk

http://www.youtube.com/watch?v=agEL42LlGCc

http://www.youtube.com/watch?v=5cUzpieHFCQ&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=vFNH12xXtrc&feature=fvw

Mnoge istine su prstale biti istine, mnogi snovi su otjerani u zaborav, bratstvo i jedinstvo, ono u koje smo vjerovali i u koje smo se zaklinjali, postala je jos jedna, davno zaboravljena prica. Da se nikada ne ponovi...da se nikada ne ozivi...zlo i naopako.

Sjecam se svog obdanista. Mojmilo...1985-1988...prekrasne tri godine cije uspomene i danas nosam i rado pokazujem. Sjecam se makarona sa sirom, to sam volio najvise. Sjecam se svih igara koje smo igrali, sjecam se kada sam stao u govno, pa su me vaspitacice cistile..mada sam im na licima vidio da im nije pravo :) Sjecam se svih dana koje smo slavili, dana koje smo obiljezavali, sjecam se nadrealista i scena koje su snimili u mom obdanistu. Sjecam se koliko su te scene bile nevjerovatne i neostvarive.O kako je to lijepo vrijeme bilo.

Onda se niotkuda pojavi ona, naoružana fundamentalizmom i nacionalizmom....oboji dugu crnom bojom, oboji komplet deda mraza crvenom, obdanista zelenom...unisti sve ono sta sam ja ima, a za sta sam se nadao i ocekivao...da ce i druga djeca poslije mene imati. E nece!- rece ona i uze kormilo u svoje ruke. Vozila je obdanista i djecu morima u kojim vlada zlo i tuga...odvede djecu u dimenzije podjela i ludila koje NE SMIJE BITI DIO DJETINJSTVA.

Svi smo tugovali, nadali se da ce neko hrabar ustati...a ustali su samo roditelji. Ostali su dozvolili da se sva ta pitanja ispolitiziraju. Udje politika u obdanista...udje vjeroispovjest u obdanista...ode ljubav, tolerancija i zdravi djeciji osmjeh...odose iza coska, da tuzni cekaju bolje vrijeme. Usudio bih se reci...zdravije vrijeme.

Doslo je zdravije vrijeme...izglasase joj nepovjerenje! Ode (mozda) ona iz obdanista, a vracaju se osmjeh,sreca, tolerancija.O kako je to lijepa vijest.

Arzija Mahmutovic...sram vas bilo i idite bez da se niti jednom ne osvrnete!

Stajao je pored tog zida sa jos nekoliko ljudi. Znao je da je ovo kraj. Ispred njega, stajalo je nekoliko naoružanih vojnika koji su spremno ciljali u svakog od njih. Gledao je oko sebe, pogledao u obližnju kuću, na trenutak je pogled zaustavio na brežuljku preko puta njih...gledao je ptice...pokusao da ih saslusa...znao je da je ovo kraj. Cudan je to trenutak, cudan i neopisiv. Posljednji trenuci zivota nad kojim nemas vise kontrolu, zivota koji ce zaustaviti nekolicina vojnika kojima je to rutina: "nista licno momak...ovo je posao."

Ljudi koji su stajali pokraj zida, takodjer su sutili, nisu htjeli da panika bude i ostane posljednje sto su dozivjeli....taj spokojni mir...ti posljednji trenuci...kao da tisina nadglasa sve ostalo...kao da tisina pjeva posljednju pjesmu.

Zaculi su se rafalni pucnjevi, svi su pali. Vojnici su prisli...vidim vojnicku cizmu kako provjerava da li je neko ostao ziv. Prilazi jos jedan vojnik sa pistoljem u ruci, on puca posljednji put u djete koje je također streljano. Ovo bi zauvjek ostala prica koju zna jednino tisina..jer je ona zadnja ostala, no desilo se nesta...cudno. On je prezivio, no kako je pogodjen sa 10 metaka i obzirom na sta je licio zbog tih 10 metaka, niko ga nije vise ni pogledao. Vojnici su samo promrljali, sada imamo i njihove mrtve, pa da mjenjamo za svoje mrtve.

Isti dan, obje vojske su dogovorile da mjenjaju mrtve vojnike...sto je bila cesta praksa u ratom pogodjenoj Bosni i Hercegovini. I njega su mjenjali.

Mrtvačnica- Sarajevo

Dosao je kamion....vojnici prebacuju poginule vojnike u mrtvacnicu. Pravi se posljednji spisak kako bi se obavjestile Sarajevske porodice da su poginuli borci dosli nazad u svoj grad. Moj posao je nezahvalan posao jer moji klijenti ne mogu pohvaliti ako dobro uradim svoj posao-govori mi covjek koji je taj dan radio u mrtvacnici.

"Cuo sam da iza mene nesta suska, te sam otisao da provjerim o cemu se radi.Na stolu na kojem je lezalo tijelo mladog momka koji je streljan, vidio sam da se nesta pomjera. Na osnovu rana kojih je bilo mnogo, znao sam da je nemoguce da je ziv. No on je ustao, a ja...ja sam pao u nesvjest"-ispovjest je covjeka koji je taj dan radio u mrtvacnici.

09.04.2010. Kazneno-popravni zavod Zenica
Kino sala u sklopu zatvora

Vidim covjeka u nekim tridesetim godinama, kaze da je vec 12 godina u zatvoru. Pita me, da li bi rentgen otkrio neku bolest za koju on sumnja da je ima na plucima. Odgovaram mu potvrdno i kazem da ne treba da brine. Vidim olaksanje na njegovom umornom licu. Pitam ga otkada ga to nesta boli, a on meni:

Ja sam streljan!
Pitam ga: "Sta si bolan streljan?"
Odgovara mi: "Jesam brate, u Vogosci u toku rata. No prezivio sam, a kako to vojnici koji su me streljali nisu shvatili, mjenjali su me sa Armijom BiH za svoje mrtve. Tako sam ti se ja probudio u mrtvacnici, ustao...a covjek koji radi u mrtvacnici, pao je u nesvjest."

E sada lijepi moji bloggeri i ostali, da vas pitam: Da li ste ikada dozivjeli da vam neko kaze: Zdravo...ja sam streljan!

Da ste svi zivi i zdravi
Da istucate milijardu jaja
Da svi pobjedite u tucanju jaja
Da vam citava godina bude u duhu danasnjeg praznickog raspolozenja

SVIM PRAVOSLAVCIMA I KATOLICIMA SRETAN VASKRS I USKRS

Svi koji ste u posljednjih godinu dana prošli Ferhadijom imali ste priliku da vidite covjeka...mislim da je u tridesetim godinama...a koji plese neki...vrlo...cudan ples. Nekada sa muzikom, a mnogo cesce bez muzike, on mlatara rukama i nogama i njegov ples...samo se slucajno zove tako..jer svi znamo sta radi...mada to i nije smisleno...al to i nije toliko vazno.  Poneko se zaustavi, ostavi mu koju marku...i produzi.No vecina koji tuda prolaze nisu upoznati sa situacijom koja se desila prije par dana.

Naime, policija je kod doticnog gospodina pronasla pismo koje je napisao svojoj djevojci u Njemackoj. Policajce je uplasilo to da je on u pismu pisao svojoj voljenoj kako plese u gradu i na taj nacin skuplja pare da je dovede u Sarajevo. Napisao je da, ako ne skupi dovoljno novca, od toga sto je skupio, kupit ce kalasnjikov i pucati po svima u Ferhadiji. Odmah nakon toga, policija ga je pustila. Sada, on plese, a novac koji skuplja....niko vise ne zna...da li ce iskoristiti za ono sto je pisao u pismu.

Od sada...pazim kuda prolazim kada ga vidim na ulici i ne mogu da vjerujem, da su policajci to zanemarili...tako da molim boga da ne ispuni ono sto je obecao.

Eto....